Tragovi

Duboko u srcu svakoga covjeka postoji zedj za istinom, koja nas tjera da tragamo za odgovorima na pitanja; Ko smo? Odakle poticemo i kuda idemo?

20.10.2011.

Nepoznato o Aleksandru Makedonskom





Jedno je sigurno: nakon Aristotela i Aleksandra nema više ni vladara ni filozofa takvog svjetskog formata. Je li Aleksandar pokušao živjeti Aristotelovu filozofiju? U jednom Aleksandrovom pismu Aristotelu piše da bi više volio da se odlikuje filozofskim tajnim znanjem negoli vladanjem. Pri tom, Aleksandar ne misli na ona znanja koja se, danas, nazivaju Aristotelovom metafizikom koja je, temelj ne samo rane sholastike već i moderne znanosti Rogera Bekona. Dakle, Aristotelov racionalizam je samo maska, samo je maska ​​za profane. Jer, sve filozofske škole u antičkom vremenu bazirane su na tajnim znanjima. Kada žudi za znanjima, Aleksandar misli baš na ta Tajna znanja u koja je Aristotel preko Pitagore, posredno, a preko Platona i izravno bio upućen. Ta tajna znanja Aristotel je saopštavao samo užem krugu učenika u koje je spadao Aleksandar dok nije pošao u pohode ka Aziji i Indiji. Smatra se da je Aristotel završio sa odgojem Aleksandra Makedonskog 335. godine pne jer tada se vraća u Atenu. Potom, Aristotel sa Erast i Koriški, drugovima iz Platonove akademije, osniva Udruženje mudraca u Asu. Donesen je i Ustav religioznog udruženja sa kultom muza. Udruženje se bavilo ezoterijom iz čega proistječu i tzv. akroamatički spisi, tajni okultni spisi namijenjeni najužem krugu Aristotelovih učenika. U Aristotelovom Likeju bile su dvije vrste predavanja. Jutarnja, za najuži krug učenika i ta predavanja su bila posvećena filozofiji i nauci ali to ne treba poistovjećivati ​​s današnjim uskim pojmom filozofije i znanosti. Predavanja za širi krug slušatelja držala su se navečer, uz zajedničku večeru. Naravno da to nije bila obična večera, već, Agape ili ono što je kod Platona bio Simpozion. Aristotel je sastavio i pravilnik za sofru koji je poštovao i Aleksandar Makedonski prilikom objedovanja sa svojim posvećenim prijateljima i generalima.

Što je sve od tajnih znanja Aristotel prenio Aleksandru?

Prije svega, jednu od najčuvanijih tajni operativnog okultizma, a TO je Tajna Vremenske trake. Ona je očuvana do današnjih dana. Za nju su, primjerice, znali Rudolf Steiner i rozen-Krojcer, gospođa Blavacka, ali i suvremeni scijentolozi. A šta je Vremenska traka? Aristotel u Fizici IV piše: "Primarno značenje pojmova prije i poslije je lokalno i svodi se na ispred i iza." Glavno vjerovanje iniciranih u tajnu Vremenske trake jeste da budućnost nije neopoziva, to jest, da je budućnost moguće izmijeniti na temelju znanja o njenom uobličavanju. Ali, da bi to formiranje budućnosti bilo učinkovito, potrebno je ogromno ulaganje energije u tu okultnu operaciju.

[B] Što je još Aristotel dao Aleksandru?

I Aba Šaker, arapski pisac iz 13. stoljeća, bilježi da je Aristotel dao Aleksandru izvjestan broj voštanih f-gura koje su bile prikucane za dno kutije vezane lancem. Naložio mu je da se nikad ne odvaja od te kutije s voštanim figurama i da zaduži nekog povjerljivog slugu da na nju stalno pazi. Kutija je trebala ići gdje i Aleksandar. Ali, Aristotel je Aleksandra naučio i da izgovara određene formule nad tom kutijom kad bi je uzimao ili ostavljao. Figure u kutiji predstavljale su razne vojske protiv kojih je Aleksandar trebao boriti. Neke figure su u rukama držale olovne mačeve, iskrivljene unatrag, neke dolje uspravljena koplja, a neke lukove sa isečenim tetivama. Sve figure su bile položene u kutiji sa licem nadolje. Ovdje je jasno da je Aristotel, dajući Aleksandru ove modele i riječi moći koje uz njih idu, vjerovao da mu pruža sredstva kojima će moći učiniti da njegovi neprijatelji postanu kao figure u kutiji, nemoćni da mu se odupru. Ovu priču o čudesnoj kutiji spominje i Plutarh. Po njemu, kutiju s figurama vojnika donio je iz Egipta progonjeni Nektaneb, "posljednji faraon iz naroda" koji je sudjelovao u seksualnim ritualnim orgijama u hramu kojom prilikom je Olimpijada, mati Aleksandrova i zatrudnjela, dok je Filip bio u nekom ratnom pohodu. Ili je faraon Nektaneb glavom i bradom - Aristotel!? Bilo kako bilo, ta kutija, po moći slična Mojsijevu kovčegu, bila je na čuvanju kod Aristotela dok Aleksandar nije stasao za vladara svijeta. Jer, nije Filip pozvao Aristotela na makedonski dvor da podučava Aleksandra, zato što je Aristotelov otac bio liječnik na dvoru u Peli. Filip se odlučio za Aristotela zato što je ovaj bio Platonov učenik dvadeset godina, a Platon je bio prenosilac Misterijskog sjemena, tj.. znanja. I sam Filip bio je posvećen u Samotračke misterije te mu je bilo jasno da je Platon samo Aristotelu, najdražem učeniku, mogao da prenese svoje znanje o Misterijama. O tome svjedoči i Filipovo pismo Aristotelu: "Znaj da mi se rodio sin: veoma sam, dakle, zahvalan bogovima, ne zato što mi se rodio sin , nego što mi se rodio sin za tvog života. Nadam se da će on, od tebe odgojen i vaspitan, biti dostojan i nas i nasljedstva u vladi. " Da je Aristotel uputio Aleksandra u najdublje filozofske tajne vidi se i iz pisma koje Aleksandar piše svom učitelju iz Azije čuvši da je Aristotel objavio nekoliko knjiga u kojima je objelodanio svoje učenje. Sav očajan Aleksandar piše: "Nisi dobro uradio što si akroamatičke spise izdao. Ta, čime ćemo se mi razlikovati od ostalih, ako znanosti u koje smo mi posvećeni, budu opća svojina? "Da bi umirio Aleksandra, Aristotel mu je otpisao da tajne znanosti" i jesu i nisu izdane "jer spis o metafici nije ni od kakve koristi ni za nastavu ni za učenje, nego je stvar napisana, u prvom redu, samo za one koji su već u nju posvećeni. Tako su se, nekako, namirila dva najveća duha Starog svijeta.

Miloš Đurić o tome ovako piše: "Aristotelov sastanak s mladim makedonskim kraljevićem bio je jedan od najvećih trenutaka u povijesti čovječanstva. To je bio susret filozofskog genija s potonjim vojničkim i kosmotvornim genijem i ta dva najveća Balkanca svojom djelatnošću daće ne samo sadržaj i oblik svome vremenu nego će svojim pobjedama postati presudni odrednici kasnijeg razvitka europske prosvjete. Kakav je odnos Platonov prema Sokratu i Aristotelov prema Platonu, takav je i odnos Aleksandrov prema Aristotelu. Ta četiri velika čovjeka predstavljaju sasvim logičan lanac razvitka. Jer, ako je Sokrat, kao što lijepo kaže E. Celer, bujna klica, Platon raskošan cvijet, a Aristotel zreo plod Helenske filosofije, onda je Aleksandar raznosač i sijač tog ploda po cijeloj ekumeni. "

Treba li nešto reći io Aleksandrovoj toliko izvikanoj seksualnosti?

Povjesničar A. P. Barn jedan od najboljih poznavalaca Grčke pa i Aleksandra, kaže: "Nije vjerojatno ni da je bio homoseksualac, mada je bio strastan u prijateljstvu." A biti strastan u prijateljstvu, poštovati prijatelja kao boga, to je Aleksandar naučio od Aristotela, a ovaj od Pitagore. Aleksandar je u svojoj mladosti bio toliko čedan da se njegova majka Olimpijada plašila da joj sin ne ostane bez nasljednika. Ali, tome je i Olimpijada doprinijela učeći ga odmalena da je on, sin Zeusov, takoreći bezgrešno začet. Aleksandrovi napadi bijesa i gnjeva , prema tome, nisu bili izazvani alkoholom, kako misle neupućeni, već prevelikom seksualnom apstinencijom. A seksualna apstinencija je Aleksandru bila potrebna za rituale Misterija koje su zahtijevale ogromnu seksualno neiskorištenu energiju. Čak i kada se oženio Roksanom, Aleksandar se, iz duhovnih razloga, pridržavao seksualne askeze. Raspet između erotske želje za Roksanom i želje da bude bog, ne želeći da prokocka stečenu duhovnu moć, uzdržavanjem od seksa sebe je dovodio do ludila. Tako Roksana ni poslije dvije i po godine braka nije ostala trudna. Tek na izričite zamolbe majke Olimpijade i prijatelja Roksana, postaje bremenita. Ali, s početkom njezine trudnoće, Aleksandrov autoritet i moć naglo počinju da opadaju, a krug zavjere oko njega je već zatvoren. Zavjera je, dakle, uspjela tek kada su ga napustile više božanske sile koje su ga štitile dok nisu potrošene u seksualnom opuštanju. A koliko je Aleksandar vjerovao u svoju božansku prirodu, vidi se i po natpisima na kamenim stupovima koje je postavljao obilježavajući granice svoje države u Indiji: Amonu, mome ocu, Herkulu, Zeusu olimpijskom, Suncu Inda i mom bratu Apolonu.

Izvor : Net



17.10.2011.

***


Osvojenje Palestine

Nakon što je napustio Nusejri Planine, Salahudin je se vratio u Damask. Turan-šaha je ostavio kao glavno-komandujućeg u Siriji, i samo sa ličnom pratnjom se uputio u Kairo. U roku od dvije naredne godine rekonstruisao je Kairo i učvrstio vanjske zidine grada. Po njegovom naređenju izgrađen je bunar “Bir Jusuf” (Jusufov Bunar). Izgrađen je veliki most na drevnom gradu Giza, i dosta drugih manjih arhitektonskih obnavljanja i izgradnji. U Novembru 1177. godine krstaši su prekršili primirje upadajući u Damask, a zatim poslali veliku vojsku prema Sirijskoj utvrdi Harem, sjeverno od Alepa tako da je Sjeverna Palestina ostala sa veoma malom vojskom za odbranu. Salahudin je to iskoristio i poslao vojsku koja je brojala 26.000 vojnika od kojih je osam hiljada bilo iz elitnog odreda a ostatak je činila vojska robova iz Sudana. Prvo su zauzeli Eškalon, zatim Remlu, a onda se stacionirali pred kapijom Jerusalima.

Bitka i primirje sa Boldvinom

Ejubije na čelu sa Salahudinom su dozvolile Boldvinu IV, kralju Jerusalima koji je u povratku, zajedno sa templarima iz Gaze, uđe u Aškalan. Iako je ta krstaška vojska brojala samo 375 vitezova, Salahudin ih nije napao radi visoko-rankiranih generala koji su bili među njima. 25, Novembra, dok je većina Ejubijske vojske bila odsutna, Salahudin i njegovi ljudi su iznenada napadnuti u blizini Remle. Prije nego što su se organizovali, krstaška vojska ih je razbila, Salahudinova lična garda je pobijena i on je umalo izbjegao smrt, i sa preostalim vojnicima odjahao u Egipat.

Međutim ubrzo je organizovao vojsku i u ljeto 1178, upao je u Hims i zarobio mnogo krstaša. Ubrzo nakon toga ejubijski obavještajci informiraju Salahudina o namjerama krstaša da napadnu Siriju. Salahudin je naredio generalu Faruk-šahu da čuva zidine Damaska sa hiljadu vojnika i da, čim krstaši se pojave, povuku se i da zapale vatre na vrhovima brda, nakon čega bi Salahudin napao Jerusalim ponovo. U Aprilu 1179, krstaši na čelu sa Kraljem Boldvinom prebrzo i potcjenjujući neprijatelja napadaju na utvrde Faruk-šaha i gube bitku. Sa ovom vješćum Salahudin od Egipta traži pojačanje za konalni obračun, gdje mu se odaziva 1,500 konjanika koje mu je poslao Al Adil.

U ljeto 1180, dok je Salahudin spremao veliku ofanzivu na “Kraljevstvo Jerusalemsko”, kralj Boldvin mu šalje izaslanika sa porukom da želi primirje, koje Salahudin prihvata.

Ratovi protiv krstaša

Krstaški napadi na karavane i povremeni napadi na Hadžije od strane trupa Rejnolda de Šatiljona, je izazvao dalje sukobe od Salahudinovih trupa. Nakon toga je Salahudin dao izgraditi flout od 30 ratnih brodova za napad na Bejrut, na šta je Rejnold prijetio napadom na Meku i Medinu. Kao odmazdu, Salahudinove trupe su dva puta opsjedale Kerak, Rejnoldovo utvrđenje. Rejnold je kao odmazdu 1185 godine pobio karavanu Hadžija koji su se kretali u pravcu Meke. U jednom od takvih napada na karavane, Rejnoldove trupe su zarobile Salahudinovu sestru, čime je produbio neprijateljstvo. Međutim drugi izvori navode da se to nikad nije desilo i da je Salahudinova sestra uz asistenciju njegovih vojnika ispraćena na sigurno, nakon bezuspješnog pokušaja da se zarobi.

U Julu 1187 Salahudin je osvojio većinu “Kraljevstva Jerusalimskog”. 4. Jula 1187 . godine u bici na Hitinu se sukobio sa kombinovanom armijom Gaja Lusinjana i Rejmonda trećeg. U ovoj bici, krstaška vojska je teško poražena od visoko motivirane Salahudinove vojske To je bio jedan od odlučujućih poraza koju je doživjela krstaška vojska Salahudin je zarobio Rejnolda de Šatinjona i smatrao ga ratnim zločincem nakon čega ga je lično ubio kao odmazdu za napade na muslimanske karavane. Gaj Lusinjan je također zarobljen. Vidjevši egzekuciju Rejnolda, uplašio se da je slijedeći, međutim, pošteđen je od Salahudina riječima “Kralj ne ubija kralja…”.

Osvajanje Jerusalema

Salahudin je osvojio skoro sve gradove “Kraljevstva Jerusalimskog” do 2. oktobra 1187 kada je započeta opsada Jerusalima. Prije opsade, Salahudin je naredio predaju grada koja je odbijena. Nakon opsade, sklopljen je ugovor sa Bejlijanom Ibelinskim, braniocem grada, da se puste da odu svi oni koji žele iz grada. Bejlijan je to ulovio ubijanjem svakog muslimana u gradu Jerusalimu (bilo ih je oko 5000) i rušenjem muslimanskih hramova uključujući “Džamiju na stijeni”. Salahudin pristaje da pusti da idu svi oni koji žele iz grada uz otkupninu. Ugovor je sklopljen i Salahudin pušta mnoge da odu bez otkupnine, čime je završeno “Kraljevstvo Jerusalimsko”, i Jerusalim je ponovo bio u rukama Muslimana. Mnogi zapadni a i istočni historičari navode Salahudinove viteške vrline, jedna od takvih priča jeste slučaj kralja Ričarda I lavljeg srca, koji se nesposredno pred jednu veliku bitku sa Salahudinom, razbolio. Kada je to čuo Salahudin, stopirao je sva ratna dejstva, i u jednoj noći poslao svoje lične ljekare koji su liječili njegovog protivnika, nakon ozdravljenja, bitka je nastavljena.

Smrt

Salahudin je umro od groznice, 4. Marta 1193 godine u Damasku. Prenosi se da, kada su otvorili njegove riznice, nisu našli u njima dovoljno novca za njegovu sahranu, jer je sve dao kao dobrovoljne priloge. Sahranjen je u velikoj džamiji u Damasku. Sedam vijekova nakon toga, njemački imperator Vilijam II je donirao veliki sarkofag za salahudinovo tijelo, međutim, Salahudin nije prebačen u njega, umjesto toga, sarkofag je izložen za posjetioce.






14.10.2011.

***

Osvajanje Damaska

U ljeto 1174. godine, Nurudin je spremio vojsku da zaposjednu Mosul i Al-Džaziru, kao pripreme za napad na Egipat.Ejubijska dinastija je održala koncil na kome su izglasali odluku za oružanu odbranu Egipta. 15. Maja, Nurudin se razbolio nakon čega ubrzo je umro, a njegova vlast je došla u ruke njegovog jedanaestogodišnjeg sina. U međuvremenu, lokalni vladari su podržali Salahudina u borbi protiv vojske koja je prethodno došla u Mosul i Džeziru, i zatražili pomoć od Salahudina. Salahudin sa 700 konjanika dolazi do Basre gdje se sastao sa lokalnim vladarima koji su zatražili njegovu pomoć. 23, Novembra dolazi u Damask gdje mu se kapije grada otvaraju i on uz veliki doček lokalnog stanovništva ulazi u grad.

Dalja osvajanja

Nakon što je postavio svoga brata kao namjesnika u Damasku, Salahudin nastavlja osvajanja gradova Sirije koja su tada imala popriličnu autonomiju. Relativno lako je osvojio utvrženje Hama. Zaobišao je grad Hims radi njegovih jakih utvrda. Zatim se zaputio prema Alepu i opsjeo ga 30. decembra nakon što je lokalni vladar odbio da se preda.

Gumuštidžin, vladar Alepa je zatražio od vođe Hašašina (Asasina), vjerske sekte unajmljenih ubica, da ubiju Salahudina u njegovom kampu. Hašašini mu se odazivaju, obzirom da su i sami bili u konfliktu sa Salahudinom radi njegovog konflikta sa Fatimidima, sa kojim su Hašašini bili bliski. Grupa od 30 Hašašina uspjevaju da upadnu u Salahudinov kamp, međutim pobijeni su od Salahudinovih čuvara. Salahudin osvaja Alep 13, Aprila 1175. godine i prisiljava lokalnog vladara da prepozna njegovu vlast.

Nakon njegove pobjede nad Zengidima, Salahudin se proglasio kraljem Egipta i Sirije, i naredio da se to obznani na svim Hutbama na molitvama petkom.

Kampanja protiv Hašašina

U to vrijeme Salahudin je već bio u primirju sa Jerusalimskim Kraljevstvom, ali je imao neprijateljstvo sa Hašašinima koje je vodio Sinan. Hašašini su imali devet utvrđenja visoko na Nusajrijskim planinama. Salahudin ih je napao u Augustu 1176, ali se povukao iznenada. Mnogi historičari navode kao razlog to što je Salahudinov ujak posredovao u mirovnom pregovoru među njima. Međutim, u drugoj verziji se navodi da je razlog za povlačenje bio taj da je jedne noći, prilikom kampovanja Salahudinove vojske u Nusajrijskim planinama, Salahudin se probudio u svome šatoru i primjetio tamnu siluetu koja izlazi iz šatora, a iznad Salahudinove postelje zabijen otrovan nož sa porukom da će biti ubijen ako se ne povuče. A zatim navode da je vođa Hašašina, Sinan, lično došao u Salahudinov šator i ostavio tu poruku. Nakon toga Salahudin je ostao u primirju sa Hašašinima.

13.10.2011.

(...)

Egipatski vezir



Širkuk je se uključio u rivalstvo za vlast nad Egiptom sa dva vojna generala :Šivarom i Amarlikom I Jerusalimskim, u kome je Šivar tražio pomoć od Amarlika I u borbi za vlast nad Širkukom i Salahudinom. 1169. godine Šivar je ubijen u atentatu i umro je naredne godine. Na vlast je po preporuci Al Adida, Fatimidskog Halife postavljen Salahudin el Ejubi.

Na kraju iste godine grupa egipatskih vojnika i “emira” su pokušali da ubiju Salahudina ali je on već prije saznao za njihove namjere i vođu zavjere Mu’temina Kilafa, civilnog vladara Fatimidskog dvora, ubija. Nakon toga, 50 000 Afričkih vojnika iz Fatimidske regimente, zajedno sa nekim egipatskim ” emirima” napada Salahudinovu vojsku.  Augusta iste godine Salahudin uspješno guši pobunu i nakon toga nikada nije napadan iz Kaira.

Krajem 1169, Salahudin zajedno sa pojačanjem koje mu je dao Nurudin, pobjeđuje veliku krstaško-bizantijsku vojsku u bici kod Dimiete. Nakon toga, u ljeto 1170 Nurudin šalje Salahudinovog oca po Salahudinovom zahtjevu koji je tražio pomoć protiv sve većeg pritiska El Mustendžida, Abasidskog halife, koji je bio neprijateljkski raspoložen prema Al Adidu. Salahudin je time učvrstio svoju vlast u Egiptu i povećao podršku ostalih vladara. Počeo je povećavati uticaj sunitskog islama naređujući gradnju univerziteta koji je bio baziran na Malikijskoj pravnoj školi Islama.

Nakon što je učvrstio vlast u Egiptu, Salahudin pokreće vojne kampanje protiv krstaša, opsjedajući utvrdu Darum 1170. godine. Amarlik povlači Templarski garnizon iz Gaze da bi mu pomogao da osvoji Darum, ali Salahudin umjesto toga napada Gazu i osvaja je. Iste godine, napada i osvaja utvrdu Eilat.

Egipatski sultan

U Junu 1171. godine Imadudin traži od Salahudina da ponovo oformi Abasidski halifat u Egiptu, što je Salahudin i uradio dva mjeseca nakon toga uz podršku Nedžmudina Habušanija, Šafijskog teologa koji je bio protivnik Šitske vlasti i učenja. Nakon toga je Al Adid se razbolio i tražio od Salahudina da ga posjeti radi oporuke, međutim to je Salahudin odbio bojeći se izdaje prema Abasidskom halifatu. Al Adid je umro 13. Septembra, a samo 5 dana nakon toga, Kairo i Fustat su proglašeni dijelom Abasidskog halifata sa halifom El-Mustadijem kao Halifom.

Septembra iste godine Salahudin je napustio Kairo da bi se priključio združenom napadu na pustinjska utvrđenja Jerusalemskog Kraljevstva, Kerak i Montreal, sa Nurudinom koji je krenuo sa vojskom iz pravca Sirije. Međutim odmah po dolasku kod Montreala, Salahudin odlučuje iznenada da se povuče, shvaćajući da ako pomogne Nurudinu da pobijedi krstašku državu Jerusalim, koja je stajala između Egipatskog Halifata i Sirije, dala priliku Nurudinu da aneksuje Egipatsku državu u svoje okvire.Salahudin je izjavio da se povukao radi Fatimidske urote protiv njega, međutim, Nurudin nije prihvatio “izvinjenje”. 31. Jula, 1173. godine, Salahudinov otac je ranjen u utrci sa konjima, to ranjavanje je prouzročilo njegovu smrt, 9. Augusta. 1174. godine , Salahudin šalje Turan-šaha, svoga brata u vojnu kampanju protiv Jemena, koji osvaja Jemen i važne luke u Adenu, koje su bile pod vlašću Ejubijkse dinastije.

(...)


Stariji postovi